Da li me je sramota? Nije, ali mi je muka od toga da nam drugi govore šta treba ili ne treba da slušamo. Muzika se svodi na individualan ukus, ne postoji pravilo koje nam govori šta može ili ne može da nam se sviđa.
Da li sam u manjini zato što se u mom telefonu nalazi mejnstrim muzika? Možda. Ali garantujem vam da "alternativac" koji sedi pored vas i sluša nepoznatu pesmu još nepoznatijeg benda uživa u ovoj vrsti muzike isto koliko i ja ili vi, samo ne javno, a pogotovo ne javno u treznom stanju.
Muzika se svodi na individualan ukus, ne postoji pravilo koje nam govori šta može ili ne može da nam se sviđa.
Svako ko me poznaje, a pogotovo moji dragi prijatelji sa MNS bloga, trenutno kroz ovaj tekst može da prepozna licemera u meni. Slagao bih vas kada bih rekao da i sam nisam osuđivao izvođače poput Sandre Afrike ili MC Stojana. Ipak, neću vas slagati kada kažem da, ukoliko se nađem u takvoj situaciji, neću imati problem da zapevam uz njihove pesme iz sveg glasa. Ne očekujte da ću, kada u klubu naiđe pesma koju možda ne odobravam, otići da sednem u znak nekog ličnog protesta.
Ako pesma učini da nešto osetite, bilo šta, rekao bih da je izvođač odradio svoj "posao".
Postoje li pesme koje imaju manju umetničku i kreativnu vrednost ili su manje kompleksne od nekih drugih? Naravno, tu nema diskusije! Ipak, ako je određena pesma po tim kriterijumima lošija, to je ne čini automatski neslušljivom. Ako pesma učini da nešto osetite, bilo šta, rekao bih da je izvođač odradio svoj "posao".
Činjenica je da niko nema pravo da vas osuđuje zbog muzike u kojoj uživate i koja vas čini srećnim.
Činjenica je da niko nema pravo da vas osuđuje zbog muzike u kojoj uživate i koja vas čini srećnim. Na kraju krajeva, to su vaše uši, nisu njihove! I zbog toga je moje "sramotno zadovoljstvo" samo moje i uopšte me nije sramota!